top of page
slika%252520gestalt_edited_edited_edited

Gestalt psihoterapijski pristup

Za gestalt psihoterapiju se može reći da je humanistička, holistička, fenomenološko-egzistencijalistička, dijaloška, procesno orijentirana terapija čiji je začetnik F. Perls 40-tih god.

Riječ „gestalt“ u prijevodu na hrvatski označava cjelinu, te se temelji na principu da je svaki čovjek cjelina svojih dijelova, koji ima potencijal za razvoj, i integraciju svih svojih dijelova. “Svjesnost” i “kontakt” su osnovni termini gestalt terapije.

Kontakt se ostvaruje s drugim osobama, sa samim sobom, svojim emocijama, sjećanjima, mislima, osobinama i sl. Kroz terapiju i kontakt terapetuta i klijenta, te time posljedično i kontakt klijenta s onim što jest unutar njega samog i onoga što je u njegovom polju, kontakt postaje cjelovit proces spoznavanja sebe i drugih. Temeljni je proces odnosa i uključuje razlikovanje sebe od drugih.

Svjesnost se odnosi na doživljaj kontakta s “onim što jest”, tj. sa svojom egzistencijom. U svojoj punini, svjesnost je neverbalna senzacija ili znanje o onome što se dešava ovdje i sada.  To je fundamentalno esencijalna kvaliteta zdravog življenja, to je energija za asimilaciju i razvoj na granici kontakta, za samopoimanje, kreativnost i razvoj (Joyce i Sills, 2006.)

Prema Kempferu (1994.) , svijest o tome sto radimo, mijenja iskustvo onoga što radimo. Terapeutov je glavni interes proces razvoja i dovođenja u pravo stanje (ponovni razvoj, rast), odnosno razvijanje svjesnosti. Svjesnost se ne razvija tako što prikuplja velike količine podataka, jednostavno ih razvrstavajući (poput kompjutora - koji se sami ne razvijaju). Svjesnost se ne razvija razumom. Ona raste lijeno, ne razmišljajući, prerađujući točke, dvije po dvije, mičući se naprijed - natrag između dviju točaka, dok ne postigne zadovoljstvo. U gestalt psihološkom rječniku to bi značilo da koristi iskustvo. Svjesnost je uvijek ovdje i sada. Sadašnjost je trenutna, stalno se mijenja i razvija. Svjesnost ovdje i sada podrazumijeva da osoba misli, osjeća, ponaša se sukladno svojem izboru u sadašnjem vremenu, odnosno sadašnjem trenutku.  Cilj terapije prema L. Perls  i Polster (1973) je svjesnost.  Svjesnost daje mogućnost osobi da radi izbore i donosi odluke te da se mijenja.

Svjesnost i odgovornost su dva procesa koji su međusobno zavisna. Samo osoba koja ima uvid u svoje misli, osjećaje i ponašanje, ima mogućnost kontrole, izbora i odgovornost. U tom smislu svjesna osoba je odgovorna osoba. Kako bi čovjek mogao zdravo funkcionirati, preduvjet jest da postoji dobar kontakt između osobe i okoline, te svjesnost o onome što je ovdje i sada. Kada to nije moguće, postoji nekoliko mehanizama pomoću kojih u sadašnjosti održavamo nedovršene situacije iz prošlosti, onemogućavamo sami sebi ostvarivanje i zadovoljavanje potreba i onemogućavamo sami sebi dobar kontakt sa sobom, drugim ljudima ili okolinom. Radi se o poremećajima granica kontakta, ili mehanizmima otpora (KLIKNI ZA VIŠE).

 

Svaka osoba živi sa svojim polaritetima (autonomija - ovisnost, moć - bespomoćnost, kontrola - kaos...). Zdravo funkcioniranje znači da je osoba sposobna fleksibilno se kretati na kontinuumu polariteta obzirom na potrebe osobe i karakteristike situacije. Što je osoba svjesnija, lakše prihvaća postojanje suprotnih polariteta i osobina svoje ličnosti. Zinker (1977) navodi da se širenjem odnosno osvještavanjem jedne strane polariteta automatski širi i druga strana, drugi pol. Što je osoba manje svjesna, identificirana je samo s dijelom svojih osobina, dok je od ostalih otuđena. Perls (1970.) navodi da u terapiji pokušavamo integrirati dva polaritetna dijela i promatramo kako se oni uklapaju sve dok ne nađemo centar kreativne indiferentnosti-ostajući budni u sredini, možemo razviti kreativnu sposobnost promatranja obje strane i zatvaranja nedovršene polovine. Ako klijent ostane samo na jednoj strani, zapravo je zarobljen, dok smo ostajanjem u nultoj poziciji dobro balansirani u perspektivi.

Paradoks promjene- promjena nastupa kad osoba postane ono što jest- tek kada je osoba ono što jest može postati nešto drugo, što čini promjenu. Princip paradoksalne teorije promjene se bazira na ideji da svi ljudi imaju resurse za rast i razvoj, ako dopuste prirodan proces organizmičke samoregulacije. Važno je da osoba otpusti ulogu „onoga koji nešto mijenja i popravlja“, da otpusti ono što bi željela biti ili što mora biti, te uđe u kontakt s onime tko i što jest ovoga trenutka. Umjesto da se radi na nečijoj promjeni, osoba ulazi  u sve aspekte svojih iskustava, dovodeći ih u punu svjesnost- tada nastupa, spontano i prirodno slijedeći organizmičku samoregulaciju, promjena. Paradoks leži u tome da osoba odustaje od pokušaja da se promjeni, da bi se mogla promijeniti. Umjesto pokušaja, nastupa snaga svjesnosti, kontakta i asimilacije, kroz koji se dešava razvoj i promjena. Kroz svjesno samoprihvaćanje i bivanje kako jest dolazi do rasta i razvoja.

Gestalt terapija se snažno protivi bilo kakvom pokušaju da se reducira na rješavanje problema u klijentovu životu. Umjesto toga, cilj je olakšati povećanje opsega svijesti klijenta putem kontakta i svjesnosti, s očekivanjem da se smisao problema promjeni na putu. Kroz snage i resurse klijenta putem kontakta i svjesnosti nove stvari se mogu dogoditi. Oni moraju biti glavni dio terapijskog procesa.

bottom of page