Područja rada

Roditeljstvo i rani razvoj djeteta

Kada postanete roditelj, sve se promijeni. Nisam sigurna da postoji ijedno životno iskustvo koje sa sobom nosi toliko životne radosti, ljubavi, istine, i istovremeno toliko preispitivanja, nesigurnosti, patnje i boli. Izvrne vas naopačke i naglavačke. Primora vas da se suočite sa svim onim duboko potisnutim i zaboravljenim povredama, izvuče najranjivije i najskrivenije verzije i naličja samih sebe. Ako ste mislili da je prošlost sigurna u podrumu, roditeljstvo otvara i ta vrata. Imate doživljaj raja i pakla, ponekad i u istom danu. Primorani ste preživljavati, a kad preživljavanje prođe (ponekad i dok traje) ponovno sagraditi sebe, svoje odnose, svoje partnerstvo, svoj posao- i uz to ste odgovorni za još jedno živo biće. Znala sam se pitati- u kojem svemiru je to sve moguće…ovo je previše. Ako vam strategija suočavanja sa stresom dosad nije bila tražiti pomoć, u ovom razdoblju je ključno razviti upravo ovu vještinu. Pomoć supružnika, obitelji, prijatelja, grupe majki/očeva, savjetovatelja, pihoterapeuta. Sukladno tome, pronaći vrijeme za sebe.

Kada bih morala izdvojiti jednu "osobinu" za koju smatram da je izuzetno olakšavajuća u svim bliskim odnosima, a u roditeljstvu postaje nužna- jest samoregulacija. Način na koji se nosimo sa silinom svojih emocija i ponekad prevelikih zahtjeva uvelike utječe na razvoj djeteta. Djeca su tek na početku učenja samoregulacije svojih emocija, a uče imitirajući- kako se vi nosite sa svojim intenzivnim osjećajima uvelike postaje i njihov model prema kojem se polagano oblikuju. Zdrava samoregulacija roditelja između ostalih faktora uvjetuje stvaranje stabilnog i privrženog odnosa s djetetom, razvijanje osjećaja povjerenja, predvidivosti i zaštite, te osjećaja sigurnosti u vanjski svijet koji dijete okružuje. Nadalje, samoreguliran roditelj djetetu pruža stabilnu i predvidivu povezanost (sigurna privrženost) koja je nužna za pravilan i neometan razvoj dječjeg mozga.

U izazovnim situacijama za roditelje, kad osjećaj bespomoćnosti i ljutnje postane prevelik, odgovoriti naspram reagirati jest put prema kojem treba ići. Pri tome je reakcija temeljena na trenutnim osjećajima i bez razmišljanja, dok je promišljen odgovor temeljen na uzimanju vremena za smirivanje, i odlučivanju akcije. Ako je roditelj sklon trenutnoj reakciji a ne promišljenom odgovoru, postoji velika šansa da pod velikom količinom stresa posegne za fizičkim discipliniranjem, a to nikako nije dobro, za dijete, roditelja i odnos. Poznate su studije o štetnim i negativnim posljedicama bilo kakvog fizičkog discipliniranja i kažnjavanja po dijete, te je suvišno izlagati ih (osim vidljivih fizičkih, i psiholoških posljedica- osjećaja odbačenosti, posramljenosti, krivnje, agresivnosti- nasilje u odgoju štetno utječe i na razvoj dječjeg mozga), no osvrnula bih se na "umanjivanje" problema u tvrdnji mnogih sudionika grupa koje sam vodila-"I mene su tukli po guzi pa sam ispao/la ok". Točno, neće svako fizičko discipliniranje dovesti do dugotrajnih štetnih posljedica po dijete, no isto tako kao što ni svaki pušač neće umrijeti od raka pluća. Ta činjenica ne umanjuje veliki rizik od pojavnosti cijelog niza nepovoljnih posljedica po dijete, te svaki roditelj odlučuje hoće li izložiti dijete tom riziku, i značajno mu umanjiti mogućnost da izraste u zdravo i sigurno ljudsko biće.

Kada postanete roditelj, dolazi i jedna prilika. Jedan mali prozor se otvori, a to je mogućnost, ponovno se „vratiti“ u odnos roditelj-dijete, ovaj put u drugoj ulozi. Zašto je to važno u ovom periodu života? Neki sudionici grupa roditelja su se znali uloviti u automatskim ponavljanjima istih onih rečenica za koje se sjećaju da su ih povređivala kao djecu. Osjećaju se „zalijepljeni“ za ista ponašanja, te kao da si ne mogu pomoći činiti iste greške. Istraživanja su pokazala (Siegel, 2003.) ako ste imali teško djetinjstvo ne znači da ćete kao roditelj činiti iste pogreške- ako imate dublje razumijevanje sebe i svojih ranih iskustava. Ako to nemate, povijest se ponavlja i negativni obrasci unutar obitelji se vrlo vjerojatno ponavljaju. Bolje razumijevanje sebe, pronalazak smisla u onome kako smo odrastali kao djeca, ima duboki utjecaj prvenstveno na doživljaj osobne integriranosti, te posljedično na ono kakav odnos imamo sa svojom djecom i kako ih odgajamo. Ne možemo promijeniti povijest, no možemo promijeniti razumijevanje svojih ranih iskustava, i kako ono utječe na našu sadašnjost.

Sigurno ste čuli za uzrečicu „sretan roditelj, sretno dijete“. Odgovornost za osobnu psihičku ravnotežu postaje još veći prioritet, jer dijete intuitivno osjeti i usklađuje se s roditeljima, svojim najvažnijim bićima. Kada osjetimo da biti roditelj i osjećati se dovoljno dobro u svom životu postaje nemoguće uskladiti (namjerno izbjegavam izraz osjećati se sretno, jer potiče nerealno očekivanje kojem smo svi skloni težiti- biti uvijek sretan), u redu je potražiti pomoć, osvijestiti što se dešava. Iako je dokazano da prve godine života u velikoj mjeri utječu na cjelokupan razvoj u odrasloj dobi, zahvaljujući neuroplastičnosti mozga tj. sposobnosti mozga da se prilagodi i reorganizira, nikada nije kasno za učenje i promjenu, za vas i za vašu djecu. Ako si damo priliku osvijestiti i razumjeti emocionalne povrede koje smo proživjeli kao djeca, lakše ćemo stvoriti empatični odnos i povezanost sa svojim djetetom, a to našem djetetu daje bolju priliku da u svom životu razvije samosvijest, samopouzdanje i kvalitetne povezujuće odnose (Siegel, 2013). Tako prilika za promjenu, rast i razvoj nas samih, postaje i bolja životna šansa za našu djecu i njihovu budućnost, a prema tome kao roditelji i ciljano idemo.

Rani razvoj djeteta 0 - 3 (PDF za download) .

Partnerstvo i bliski odnosi

Potreba za bliskošću je neodvojiva od ljudskog bića. Kreće od tek novorođene bebe, koja povezanošću s majkom osigurava svoje preživljavanje, a jedino dobitkom ljubavi i povezanosti mali mozak dobiva priliku za rast i razvoj (stvaranje novih neuronskih sinapsi). Znanstveno dokazano (prema Lewis, Amini, Lannon, 2009.), odvajanje mladunčeta od primarnog skrbnika (najčešće majke) te time gubitak ljubavi i povezanosti dovodi prvo do prosvjeda (plakanje, dozivanje, uznemirenost), te nakon toga baca u stanje očaja (stanje slično kliničkoj depresiji), koje predstoji „uvenuću“ malog organizma (gubitak na težini, nestajanje neuronskih sinapsi u mozgu), te potencijalno i smrti; iako su im sve druge potrebe zadovoljene (glad, žeđ, sigurno sklonište). Također, dokazano je da osamljeni ljudi imaju neusporedivo veću stopu prerane smrti- oni imaju tri do pet puta veće izglede za preranu smrt od ljudi koji su vezani za brižnog supružnika, obitelj ili zajednicu. (Cozolino, 2014.)

Zašto je tome tako?

Odgovoran je limbički ili emocionalni mozak, dio trojednog mozga (prema Mcleanu, 1990.), svojstven svim sisavcima. Limbički ili emocionalni mozak proizvodi i stvara emocije, te također regulira emocije i modulira način na koji ih izražavamo. On nam pomaže da otkrijemo unutarnje stanje drugog sisavca, i toj situaciji prilagodimo svoju vlastitu fiziologiju, ovisno o tome je li drugo biće prijateljsko ili ne. Tu će promjenu i onaj drugi osjetiti i također se prilagoditi. Radi te sposobnosti emocionalnog rezoniranja se međusobno povezujemo, usklađujemo bez upotrebe riječi, bivamo u bliskim odnosima, opstajemo. Njegovanje odnosa i jedni drugih postaje nužno za preživljavanje- We are not survival of the fittest, we are survival of the nurtured (Cozolino, 2014.).

Neuroznanstvenik Louis Cozolino (2014.) vjeruje da je priroda stvorila čovjeka koji je dio većeg, povezanog, integriranog biološkog organizma zvanog obitelj i pleme, te da čovjek kao sam ne može preživjeti. Ideja socijalne sinapse kao prostora između ljudi, kroz kojeg razmjenjuju signale, neverbalne i verbalne poruke koje trajno mjenjaju neurobiološku strukturu njihovih mozgova, govori da mozak ovisi o interakciji s drugim mozgovima da bi preživio. Ne postoji jedan izdvojeni mozak- mozak jedino postoji u mreži s drugim isprepletenim mozgovima. Naši roditelji, partneri, prijatelji, djeca i drugi brižni voljeni ljudi kroz život, s kojima smo stvarali kompleksne emocionalne odnose, su svi na neki način „modelirali“ i oblikovali iskustvo koje je dalo našem mozgu priliku za rast i razvoj, kroz ljubav i povezanost, pripadnost. No, osim ljubavi i povezanosti, često naša rana iskustva sadrže traumu, nedostatak emocionalne topline i zlostavljanje. Što se tada dešava?

Kako smo kao ljudska vrsta duboko adaptivni, adaptiramo se i na te patološke uvjete odrastanja, kako bi preživjeli. Ti obrasci preživljavanja su u djetinjstvu bili funkcionalni, no u odraslim bliskim odnosima postaju toksični. Rana iskustva neproporcionalno duboko utječu na cjeloživotnu mogućnost stvaranja sigurnih povezujućih odnosa. Tada, ljudi ulaze u partnerske odnose ranjeni, duboko povrijeđeni, nezadovoljeni, i emocionalno biće traži završetak, zadovoljenje povezivanjem koje ga hrani, dobitak ljubavi koja je nedostajala cijeli život, i u isto vrijeme onesposobljeno je tu istu ljubav pružiti. Vrlo često sam se u svom radu susretala s klijentima koji nose povrede za koje su optuživali onog drugog, no to je bio samo dio istine. Povreda je postojala puno prije ulaska u partnerski odnos, a partner/ica je je nevjerojatnom preciznošću budio/la stare rane svojim također nezrelim i toksičnim obrascima. Također, klijentima koji su bili nezadovoljni svojim partnerskim vezama, čak i u nasilnim vezama, je bilo nejasno i nelogično što ih to još drži za tu osobu, za koju „znaju“ da nije za njih. Nisu znali objasniti razlog ostanka, ako ih netko iznova razočarava, povrjeđuje, ili se ponaša nasilno. Gomilali su se objektivni razlozi i racionalizacije, koji realno postoje (egzistencijalni ponajprije), no ispod je bilo još nešto. Sile privlačenja koje djeluju putem emocionalnog mozga nisu pod utjecajem racionalnog mozga ili neokorteksa (odgovornog za kognitivnu obradu i donošenje odluka razumno i logično). Pojedinac ne može upravljati svojim emocionalnim životom na način na koji naređuje svom motoričkom sustavu da posegne za šalicom. Ne može snagom volje sebe prisiliti da želi pravu stvar, da voli pravu osobu ili da bude sretan nakon razočarenja, pa čak niti da bude sretan u sretna vremena (Lewis, Amini, Lannon, 2009.). Naša rana iskustva povezivanja toliko su snažna, da pokreću, usmjeravaju i vode proces zaljubljivanja, ostanak u lošim bliskim i partnerskim odnosima, čak i ostanak u lošim poslovnim odnosima. Naprimjer, kad smo zaljubljeni, ne razmišljamo o osobnoj dobrobiti. Ne razmišljamo uopće, doslovno. Dio mozga koji „radi“ jest već spomenuti limbički mozak, koji ogromnom preciznošću uočava blisko podudaranje naših naučenih emocionalnih obrazaca iz djetinjstva, s osobom s kojom nam se desi „kemija“. Ukratko rečeno, prepoznamo osobu koja nam je dovoljno slična, a opet dovoljno različita, te počnu djelovati „sile“ izvan snage volje. Prevladava neodoljiva žudnja za fizičkom bliskošću, imate osjećaj prepoznavanja (jer zaista prepoznajete sličnosti sa dijelovima sebe, i načinima kako su vas voljeli i brinuli se o vama dok ste bili dijete), osjećaj bezvremenosti. Zaljubljenost mijenja osjećaj stvarnosti na način na koji to ne može ni jedan mentalni događaj (Lewis, Amini, Lannon, 2009.). Područje mozga koje je „upaljeno“ kada smo zaljubljeni povezano je s neurotransmiterom dopaminom, a taj je neurotransmiter povezan s osjećajima euforije, motivacije, kretanja, žudnje i ovisnosti. Znanstvenici su opazili istu aktivnost u područjima koja su aktivna kod konzumenata kokaina (Ortique,2010). No, zaljubljenost slabi i ne traje dugo (najviše do 2,5 godine), a istinska povezanost i ljubav se razvija slabljenjem ove „opojne prethodnice“. Dok je za zaljubljenost ključno PREPOZNAVANJE, za ljubav je ključno POZNAVANJE: ljubav proizlazi iz bliskosti, dugotrajnog i potankog promatranja tuđe duše(Lewis, Amini, Lannon, 2009.).

Kada prođe zanesenost zaljubljenosti, slijedi pravo upoznavanje i partnerstvo, koje često teško odolijeva očekivanjima koja se gomilaju s obje strane. Imago terapija odnosa govori da je ljubav način da nas priroda „prevari“ u pronalasku onog partnera koji nam najviše pomaže u osobnom razvoju, a najmanje u stanju nam to pružiti. Prevedeno, mi prepoznajemo nešto poznato u partneru, i ono što nam partner/ica može pružiti, potencijal, no ujedno susrećemo i sve otpore i obrambene mehanizme koje on/a posjeduje da se to ne desi. Jer nikoga ne možemo prisiliti na promjenu, čak ni samoga sebe. „Razmišljanje da će nas ljubav spasiti, da će riješiti sve naše probleme i osigurati nam neprestano stanje sreće ili sigurnosti, samo nas drži u fantazijama i iluzijama i oslabljuje pravu snagu ljubavi, a to je snaga transformacije“ (Bucay, 2000.). Mogućnost da unutar veze upoznajemo sebe, i pri tom osvještavanju ujedno i mijenjamo sebe, izuzetna je prilika koju je priroda omogućila, za rast, razvoj i napredak oba povezana bića. Ta mogućnost „regeneracije“ mozga se naziva neuroplastičnost, najjača je u ranom djetinjstvu i adolescenciji, no može se pokrenuti u bilo kojem trenutku. Nikad nije kasno stvoriti sigurnu bazu u odnosima. Dok smo ranjeni u odnosu, neurobiološka je istina da u odnosu i iscjeljujemo. Možda ne iscjeljujemo uvijek u istom odnosu gdje je rana nastala, ali studije pokazuju (Cozolino, 2014.) da usklađenom, pouzdanom emocionalnom vezom iscjeljujemo. Prijateljstvo, partnerstvo, roditeljstvo, psihoterapijski odnos- svaki značajan odnos ima moć promjene i iscjeljenja, za koji nikad nije kasno…

Transformacijska moć psihoterapije jest čisto fiziološka- pomoću utjecanja na strukturu živčanog sustava drugoga, terapija prestaje biti isprazno ćaskanje, već moćan alat u međusobnom stanju povezanosti. Terapeut je otvoren za sve signale i poruke koje dolaze od strane klijenta, te nudi nikako interpretaciju, već baca novo svijetlo na nejasno, na prikriveno, na implicitno. „Oni koji uspiju sebe otkriti drugome, doživjet će jasnoću, a s pojavom limbičke jasnoće, život poprima oblik.“ (Lewis, Amini, Lannon, 2009.).

„Budući da smo emocionalna bića, bol je neizbježna, a tuge će biti: budući da svijet nije niti pravedan niti pošten, nećemo svi podjednako patiti. Pojedinac koji intuitivno razumije ponašanje srca ima više izgleda za kvalitetan život. Društvo koje čine takvi pojedinci, nudi neslućene mogućnosti." (Lewis, Amini, Lannon, 2009.).

Adolescentske krize

Adolescencija je vrlo zahtjevno razdoblje, kako za adolescente tako i za njihove roditelje. To je razdoblje osamostaljivanja od roditelja, razvijanja mišljenja, vlastitih vrijednosti i stavova, traženja svog identiteta koji je drugačiji od roditeljskog. Također je vrijeme učestalih konflikata, jer radi potrebe za autonomijom adolescent ulazi u pobunu protiv roditeljskih ideja, stavova i pravila. Dolazi do prestanka idealiziranja roditelja, uviđaju da nije sve kako oni kažu, te da nisu uvijek u pravu, koliko god roditelji inzistiraju na tome. Adolescent traži da ga se uvaži, poštuje, čuje i vidi kao ravnopravnog, no u isto vrijeme je još uvijek ovisan o roditeljima, o njihovoj podršci, emocionalnoj prisutnosti i uzdržavanju. Također, u odvajanju sve se više oslanja na svoje vršnjake i oni postaju važniji od roditelja, te ključni za razvoj međuovisnosti- sposobnosti da se brinemo o drugima i primamo pomoć od njih (Siegel, 2017.). Dakle, cilj adolescencije nije potpuna neovisnost, već međuovisnost, jer adolescentima a i ljudima svih dobnih skupina nužna je povezanost s drugima.

Adolescencija nije razdoblje „ludila“ i „nezrelosti“, to je ključno razdoblje emocionalnog intenziteta, društvenog angažmana, hrabrosti i kreativnosti, to je srž onoga kakvi „možemo“ biti, onoga za što smo sposobni i onoga što nam je potrebno kao individuama i kao članovima ljudske obitelji (Siegel, 2017.). Evolucijski, naša djeca nisu ovdje kako bi postala „isti“ mi ili naše preslike, već da postanu bolji od nas. Taj proces postaje najintenzivniji u razdoblju adolescencije, i tada se ponajviše cijela obitelj suočava s tim promjenama.

Adolescencija je također vrijeme preispitivanja, razvitka kritičkog i divergentnog mišljenja, glasnog sumnjanja u autoritete i stavove drugih. Adolescent traži, u moru različitosti, tko je zapravo on/a; bitno mu/joj je pronaći sličnosti s uskom grupom vršnjaka, no i svoju individualnost- što je ono što ga/ju razlikuje od drugih, čini posebnom i drugačijom, u čemu je dobar/dobra, koje su joj/mu jake strane. Adolescent se uspoređuje s drugima, i koristi reakcije drugih na sebe kako bi spoznao/la tko je, i koje je njezino/njegovo mjesto u svijetu (Roesser&Eccles, 2000.) Iako, ono što većinu vršnjaka povezuje i stvara bazu za duboke veze i prijateljstva koja traju cijeli život, jest pokazati ranjivost. Pokazati ranjivost otvara mjesto iskrenosti (osobini koju adolescenti iznimno cijene), razvijanju povjerenja, prilici da primi pomoć, kao i prostoru brige i pomoći jedan za drugog.

U radu sa adolescentima i njihovim roditeljima, često sam imala doživljaj „prevođenja“, s jezika adolescenta na jezik razumljiv roditeljima. Postojalo je duboko nerazumijevanje s obje strane; roditelji bi uporno nabrajali što adolescent radi krivo, te što bi trebao/la promijeniti, a adolescenti bi obično čvrsto stajali na mjestu aktivnog ili pasivnog otpora tim zahtjevima i krojili „svoj novi svijet“. I burno bi osjećali to nerazumijevanje roditelja, što je rezultiralo u konačnici do gubitka povezanosti. Po mom iskustvu, ono što najteže pada roditelju jest gubitak malog djeteta, koje ih treba, voli i surađuje, i dobitak mladog pobunjenika, koji često prelazi granice prihvatljivog i dopuštenog ponašanja.

Zašto se adolescent ne ponaša u skladu s očekivanjima svojih roditelja? Jer to nije njegov posao. Njegov posao jest da pronađe svoj način, svoje ja, drugačije od maminog i tatinog ja, i po svoj prilici puno sličnije svom najboljem prijatelju/ici. Adolescent postaje filtar za sve ono što mu „ne drži vodu“ u vezi s roditeljima, i na to ih svakodnevno podsjeća. On/a kritički razabire dijelove onoga što ste ga učili, vaših života i osobnosti, i isprobava, prokušava, uzima ili odbacuje. A to čini na dramatičan i često neobazriv način. I to je iznimno teško roditelju prihvatiti. A za adolescenta jednako teško, jer vidi da razočarava, povrjeđuje, preplavljuje, te da nema uvažavanje, sigurnost i povezanost koja mu treba. Tada kreću destruktivna i autodestruktivna ponašanja. Ostati smiren i sabran u situacijama sukobljavanja s adolescentom je najveći izazov za roditelja, no ono što je iznimno važno u ovom periodu jest osvijestiti što vas u vezi s vašim adolescentom najviše brine? Je li to impulzivnost i nerazmišljanje o posljedicama svojih ponašanja, je li traženje uzbuđenja na neprihvatljiv način, je li to laganje ili pobuna protiv autoriteta u školi, ulazak u česte konflikte s vama oko pravila, eksperimentiranje sa sredstvima ovisnosti, ne sviđa vam se društvo prijatelja koje je izabrao/la… ili se povukao/la, ne otvara vam se kao prije, samoozljeđuje se, pokušao/la je suicid, počinje biti sklon/a laganju i skrivanju. U čemu god da ste se pronašli, postoje dvije važne stvari- ponašanje adolescenta je funkcionalna manifestacija promjena u njegovom mozgu i tijelu, i čini određeno usklađivanje sa vama kao roditeljima. Na dublji način, njegovo ponašanje ima veze s vama, te što više pokušate osvijestiti koja su vaša pravila življenja, obrasci bliskih veza i način na koji bivate u svijetu, postajete bliži razumijevanju svog adolescenta. A razumijevanje vodi do stvaranja povezujućeg odnosa, kojeg odlikuje sigurnost, zaštita i utjeha, poštovanje, prihvaćanje i ljubav.

Depresija

Depresija je jedna od najozbiljnijih psihičkih poremećaja ili skupa simptoma današnjice. Po statistici Svjetske zdravstvene organizacije (2020.) više od 264 milijuna ljudi u svijetu pati od depresije. Depresivne epizode se razlikuju po broju i duljini trajanja simptoma, te mogu biti blage, umjerene i jake. Skup simptoma koji čini depresivnu epizodu jest na emocionalnoj razini osjećaj niskog raspoloženja, beznađa, tupila i krivnje, manjak volje i interesa, na razini tijela reducirana energija i manjak aktivacije, povećan ili smanjen apetit, manjak ili višak sna, te na kognitivnoj razini pesimistične i „crne“ misli, nedostatak povjerenja u sebe i u pozitivan ishod života. Depresija, ako je dugotrajna i ozbiljna, može biti popraćena suicidalnošću.

Depresija dolazi od latinske riječi deprimmere, koja znači potisnuti, utisnuti, udubiti. Što potiskujemo depresijom? U nakani organizma da obrani i zaštiti samo sebe od prejake boli, povrede, gubitka i traume, tijelo potiskuje te osjećaje prevelikog intenziteta. No ono što dodatno čini, jest potiskivanje svih emocija, pa i životne energije- osoba ima trenutke u kojima ne osjeća ništa, a u isto vrijeme u neizdrživom je tupilu i stanju praznine. Kada „stisak“ potisnuća olakša, osoba može imati nagle trenutke izbijanja bijesa i ljutnje, pošto je impuls borbe i usko povezan osjećaj ljutnje vrlo često potisnut odgovor na nepovoljnost radi koje je i nastupila depresija.

„Ako depresiji pristupimo na određen način, ona predstavlja detektor laži posljednje instance. Time što vas na neko vrijeme izbaci iz tračnica omogućuje vam da se oslobodite zastarjelih ideja prema kojima ste živjeli i da prihvatite nove ideje. Pokazuje vam da je vaš način života nepodnošljiv, da nije za vas. Polagano vas podučava kakav bi vam način života daleko bolje odgovarao. Dakako, ne obratite li na nju pozornost, vratit će se i sljedeći vas put napasti još jače, sve dok ne shvatite poruku (Rowe, 2006.).“

„Depresija je zatvor u kojem ste istodobno i bijedni zarobljenik i okrutni zatvorski čuvar. Upravo ta osobita izdvojenost razlikuje depresivnu od nesretne osobe. Nije riječ jednostavno o osamljenosti, iako ste u zatvoru depresije, na nesreću, osamljeni. Riječ je o izdvojenosti koja mijenja čak i zamjedbu okoline. (Rowe, 2006.)“

U ovom tekstu usmjerit ću se na karakterni stil osobe koja je sklona depresiranju, kao jedan od osam karakternih stilova gestalt dijagnostike, po Peter Toebeu (klinički seminar, 2009). Osoba depresivnog karakternog stila nije nužno razvila psihički poremećaj, no svojim životnim iskustvom i načinom odrastanja sklona je depresiranju svojih autentičnih odgovora na životne nepovoljnosti. Gestalt pravac psihoterapije kombiniran s tjelesno orjentiranim metodama daje pozitivan ishod u terapiji depresije, pod uvjetom da se dovoljno dugo radi- klijenti depresivnog karakternog stila se mjenjaju vrlo polagano i uz velike otpore.

Kod osobe koja je sklona depresiji obično se u djetinjstvu pronalazi odvajanje od jednog roditelja ili je roditelj bio odsutan na dulje vrijeme. Drugi roditelj je često bio distanciran i neosjetljiv na potrebe djeteta, zbog čega je dijete razvilo osjećaj da se nema tko pobrinuti za njega, odnosno da što god napravilo neće uspjeti osigurati zaštitu. Vrlo često su takve osobe bile primorane brinuti za drugu djecu u obitelji što ih je dodatno opteretilo visokim očekivanjima i uslijed čega su rano razvile osjećaj da moraju brinuti i zadovoljavati potrebe drugih. Ove osobe imaju rano iskustvo napuštanja i samoće. Često imaju osjećaj da nisu dovoljno dobri jer nisu usrećili svoje roditelje.

Osoba depresivnog karakternog stila nalazi se u rascjepu između visoko postavljenih ciljeva i niskog samopoštovanja. Ništa nije dovoljno dobro. Niski osjećaj vrijednosti te stalan pritisak koji se javlja zbog velikih očekivanja utječe na to da osoba kontinuirano osjeća da nije dovoljno dobra. Pritisak u sebi sadrži i zahtjev da se stalno bude bolji od onog što u stvari je. Sada i ovdje nije dovoljno dobro i postoji stalno očekivanje da će sutra biti bolje (nada), a to se ne ostvaruje. Takva očekivanja predstavljaju stalnu opasnost. Dominantan životni osjećaj je da nema sigurnog mjesta i ugroženost. Također postoji strah da ne mogu riješiti svoje probleme niti da im drugi mogu pomoći.

Osobe depresivnog karakternog stila mogu biti pasivne, sniženog raspoloženja, pesimistične, imati negativna očekivanja, te dominantno osjećaju tugu. U pozadini tuge postoji puno potisnute ljutnje pa i bijesa, znaju biti pasivno agresivni i optuživati druge. Duboki osjećaj nesigurnosti rezultira stalnim osjećajem anksioznosti, ali nema jasnih strahova. Anksioznost se temelji i na osjećaju da svijet nije sigurno mjesto, život je opasan. Imali su situacija u životu koje ih je naučilo da se boje. U slučaju velike krize ili snažne depresivne epizode mogu se pojaviti suicidalne tendencije. Imaju ograničenu socijalnu mrežu i vrlo malo bliskih prijatelja, ali se okružuju ljudima koji na neki način ovise o njima, ili postoji zajednička patnja.

Osobe depresivnog karakternog stila mogu osjećati zavist i ljubomoru prema drugim ljudima jer procjenjuju da je njima bolje u životu. Mogu se osjećati ili kao žrtve, ili mogu imati osjećaj da muče ljude oko sebe što rađa osjećaj krivice pa muče sami sebe. U komunikaciji nisu direktni i jasni.

Depresivne osobe imaju jako puno koncepata kakvi bi trebali biti, kako bi se trebali ponašati i kako bi se trebalo živjeti. Prihvaćaju teško i uz veliki otpor. U razmišljanjima puni su idealizma i fantazija i kontinuirano procjenjuju stvarnost u odnosu na svoje ideale i fantazije što ih ponovno suočava s činjenicom da im se ne ostvaruju njihovi visoki ciljevi i očekivanja. Osobe depresivnog karakternog stila mogu puno napraviti za druge. Vole kada se mogu žrtvovati za druge jer im je to izvor zadovoljstva i osjećaja moći. Osjetljivi su za tuđe potrebe, imaju kapacitet za empatiju, naročito za tuđu bol.

Na početku terapije je bitno da se da se podigne razina energije u tijelu, jer postoji puno težine i manjak energije. Iz toga proizlaze 3 zlatna pravila u terapiji depresije:

Fizičko kretanje/vježbanje (najmanje 30 minuta dnevno)
Kontakt, kontakt, kontakt! (inzistirati na svakodnevnom kontaktu, radi sklonosti povlačenju i unutarnjem životu)
Skupljati pozitivna iskustva (klijenti ovog karakternog stila imaju tendenciju obezvrjeđivati sve oko njih i u njima, potrebno jačati sposobnost vrednovanja: „nešto je ipak važno u mom životu“, izvlači ih iz negativnosti).

Pošto osobe depresivnog karakternog stila najčešće nemaju jasnu i direktnu komunikaciju, ciljevi u radu su između ostalih vrlo često učenje direktne komunikacije, koje vodi do vraćanja kontrole i moći u život. U mom iskustvu rada s depresivnim klijentima vraćanje lokusa kontrole unutar njih samih, osjećaj da se mogu aktivno zauzeti za sebe, asertivno se postaviti i utjecati na okolnosti života oko samih sebe- jest veliki napredak. Klijenti prestaju biti žrtve "loše sreće" ili okolnosti, te počinju sami utjecati na ishode svojih života. Također, vrlo je važno učenje osvještavanja i prihvaćanja ovdje i sada- svjesnost senzacija, misli, emocija, pošto su vrlo često u magli i negdje drugdje; u mislima i iluzijama o boljem, savršenom svijetu. Koristiti prepoznavanje i imenovanje tjelesnih senzacija kao mehanizam svojevrsnog "utega" koji vraća u tijelo, ovdje i sada, pokazalo se ključnim u rješavanju dugotrajnih stanja preživljavanja ovih klijenata. Gotovo uvijek su u pozadini depresija neiscjeljene traume, stoga je u terapiji važno imati navedeno na umu. Kombinacije pristupa dovode do razrješenja i povratka životne energije u tijelo klijenta, osjećaj buđenja i povratka u tijelo daje i osjećaj novog života- puko preživljavanje nestaje.

Socijalna anksioznost

Većini ljudi nije ugodno javno nastupiti, otići na razgovor za posao, pristupiti važnom usmenom ispitu. Osjećamo nelagodu, kratko dišemo, možemo imati želučane tegobe. Socijalne situacije gdje nas se intenzivno promatra, ocjenjuje ili procjenjuje izazov su za svaku osobu. Ono što razlikuje osobu koja doživljava socijalnu anksioznost jest to da u njezinom/njegovom slučaju strah i popratne tjelesne senzacije mogu biti nepodnošljivi i preplavljujući. Osoba može doživljavati intenzivan stres u obliku ubrzanog rada srca, želučanih tegoba, osjećaja da nema zraka, znojenja i jakog crvenila, podrhtavanja glasa ili mucanja tik prije socijalne situacije te čak i danima ili tjednima prije događaja. Socijalno anksiozne osobe osjećaju opasnost i „oči svih drugih uperene na njih“ i kad realno to nije tako- u odnosu na pojedince koji nisu anksiozni, socijalno anksiozne osobe sklonije su usmjeravati pažnju na prijeteće podražaje u svojoj socijalnoj okolini, kao i na sebe i svoja negativna uvjerenja o sebi (Maričić, 2015.). Sklonije su fokusirati se na dokaze o neuspjehu i nesposobnosti, te postati presamokritični. Osjećaju intenzivnu nelagodu jesti na javnom mjestu, doći na zabavu, priključiti se razgovoru s više ljudi. Strah može biti toliko nepodnošljiv da osoba u konačnici i izbjegava pojedine situacije, kako bi izbjegla intenzivan stres koji prati određenu situaciju.

Po definiciji, socijalna anksioznost obilježena je akutnim strahom od socijalnih situacija ili situacija izlaganja, povezano s brigom od negativne procjene ili ponižavanja od strane drugih (Blair & Blair, 2012). Kao i kod drugih vrsta strahova, iskustvo socijalne anksioznosti može biti u intenzitetu od relativno blagog do ozbiljno onemogućavajućeg, kad remeti dnevnu rutinu osobe, njezino radno funkcioniranje te društveni život. U skladu s ovim, neki autori (Mišković i Schmidt, 2012) sugeriraju da se socijalna anksioznost može shvatiti kao kontinuitet, u rasponu od stidljivosti do dijagnosticiranog psihijatrijskog poremećaja, tj. socijalnog anksioznog poremećaja ili socijalne fobije. Iako će neki ljudi sa socijalnom anksioznošću moći izdržati socijalne interakcije uz stupanj nelagode i stresa, za druge bi strah mogao biti toliko intenzivan da izazove izbjegavanje socijalnih situacija (Mišković i Schmidt, 2012.). Socijalni anksiozni poremećaj četvrti je najčešći psihijatrijski poremećaj.

Ljudi se razlikuju svojim temperamentom (načinom reagiranja) i osobinama ličnosti, pukim promatranjem uočavamo da su neke osobe otvorenije, pričljivije, dok su neke osobe stidljivije i povučenije. Nisu svi stidljivi ljudi socijalno anksiozni, no postavlja se pitanje što utječe na pojavnost socijalne anksioznosti? Da li su povučeniji ljudi skloniji socijalnoj anksioznosti? Prije odgovora na to pitanje, nužno je objasniti pet dimenzija ličnosti koje su psiholozi nazvali Big Five (Velikih pet, prema www.istrazime.com). Tih pet dimenzija ličnosti su rezultat niza istraživanja koja su iznjedrila pet ponavljajućih faktora koji oko sebe okupljaju velik broj osobina:

ekstraverzija- otvoren i energetičan pristup životu, društvenost, pričljivost i asertivnost. Ekstroverti aktivno traže socijalne situacije u kojima će biti okruženi drugima. Na drugom polu ove dimenzije je introverzija- plahost, rezerviranost, sramežljivost, povučenost. Introvertirane osobe uživaju u samostalnim aktivnostima, ili u društvu jedne osobe. Postoji biološka razlika u temperamentu tj. živčanom sustavu ekstroverta i introverta, naime živčani sustav introverta je osjetljiviji, te im je za istu razinu stimulacije potreban manji intenzitet nego ekstrovertima.
ugodnost- prosocijalno ponašanje, altruizam, povjerljivost i skromnost, brižnost prema drugima, pružanje podrške i utjehe, suradnja. Na drugom polu ove dimenzije je ponašanje usmjereno na sebe, sklonost konfliktima, neljubaznost, emocionalna distanciranost.
savjesnost- društveno uvjetovana kontrola ponašanja, promišljeno djelovanje, konformiranje pravilima i normama, organiziranost, preciznost, odgovornost, opreznost. Na drugom polu ove dimenzije su osobine povezane s nevezanijim životnim stilom- kašnjenjem, odgađanjem, nepouzdanošću, kaotičnosti.
emocionalna stabilnost- prihvaćanje dobrih i loših ishoda u životu na smiren i staložen način, bez pretjeranih reakcija, veće zadovoljstvo interpersonalnim odnosima. Na drugom polu je neuroticizam- veća reaktivnost na stres, teže prihvaćanje promjenama, sklonost anksioznosti i napetosti.
otvorenost prema iskustvu- maštovitost, kreativnost, originalnost, umjetnička sklonost. Na drugom polu je krutost- rigidnost, uski interesi, zatvorenost.

Mnoga istraživanja otprije pa tako i istraživanje od Furmark, 2020. je dokazalo da su osobine ličnosti neuroticizam i introverzija usko isprepletene sa socijalnom anksioznošću, tj. pojedinci koji imaju visok rezultat na neuroticizmu, te niski rezultat na ekstraverziji, će vjerojatnije nekad u životu iskusiti socijalnu anksioznost. No, isto istraživanje je pokazalo da i osobe sa visokom savjesnošću i introverzijom čine grupu srednje jake socijalne anksioznosti. Međutim, ne ovisi sve o čovjekovoj prirođenoj sklonosti socijalnoj anksioznosti. Ono što istraživači razlikuju u svojim nalazima jest temperament (biološka podloga svakog djeteta pri rođenju, način na koji dijete reagira prema svijetu), i ranu okolinu primarnih skrbnika, koja podržavajuće ili averzivno oblikuje dijete određenog temperamenta prema nekoj od navedenih osobina ličnosti. Naprimjer, podržavajuća obitelj može ohrabriti sramežljivo dijete da bude socijabilnije, te isto tako odbacujuća obitelj može kočiti socijabilno dijete.

Dakle, u nastanku socijalne anksioznosti ključ se nalazi u kombinaciji prirođenih, ranjivijih obilježja osobnosti (povučenost, sklonost tjeskobi), i nepovoljnih okolnosti života koje je osoba prošla. Vrlo često su osobe sa socijalnom anksioznošću nekad u životu prolazile kroz nelagodu i posramljivanje, ismijavanje ili čak zlostavljanje i buling. Dokazano je da osobe sa socijalnom anksioznošću ne očekuju da im se potreba za povjerljivosti, njegovanjem i suosjećanjem u odnosu ostvari na predvidiv način (Pinto Gouveia, 2006). Prisutan je strah da će ih važni drugi napustiti i da će doživjeti neuspjeh, otkud proizlazi potreba za skrivanjem pravih osjećaja kako bi izbjegli neodobravanje i odbacivanje drugih (Calvete Orue, 2008.). Također, skloni su visokim standardima za sebe i perfekcionističkoj samoprezentaciji, kako bi kompenzirali ono što sami doživljavaju kao nedostatak u vezi samih sebe.

Bez obzira kako je došlo do socijalne anksioznosti, osvještavanje onoga što je prisutno u datom trenutku za klijenta je ključno- što se dešava na razini misli, tjelesnih senzacija ovdje i sada, dok se polagano u sigurnim uvjetima uvodi socijalni podražaj koji uzrokuje distres. „Razlomljavanje“ iskustva koje je preplavljujuće na dijelove koji se lakše mogu integrirati i podnijeti je izuzetno važno. Potrebna je velika pažnja terapeuta da se polagano pomiču granice tolerancije i sigurnosti, kako se klijent ne bi preplavio. Terapeut kontinuirano podržava skupljanje pozitivnih socijalnih iskustava za koja se klijent strukturirano priprema. Narativ teških životnih iskustava također ima mjesto u terapiji socijalne anksioznosti- kroz narativ se upoznaju i dalje koriste klijentove snage, i mijenjaju strategije nošenja. Negativne automatske misli i loše predodžbe o samima sebi se bilježe, prate i izvlače na površinu, kako bi se mogla izgraditi drukčija, realnija slika o sebi. Iz mog vlastitog iskustva, tada terapija socijalne anksioznosti postaje smislena.

Trauma

Vrlo često niti ne znamo da smo preživjeli traumu, tj. da je naše tijelo doživjelo neki događaj preplavljujućim, opasnim i nije imalo prilike završiti proces obrane od prijetnje. Osoba koja je doživjela traumu inicijalno je zaštićena od emocionalne reakcije pa čak i od jasnog sjećanja na ono što se dogodilo, ili osjećaja da se to doista dogodilo (Levine, 1997.). Ti fantastični mehanizmi (npr. disocijacija, poricanje) omogućavaju nam da preživimo ta kritična razdoblja. Koji su znakovi i simptomi koji upućuju da smo prošli kroz traumatični događaj?

Ako se često osjećate da vam je odjednom previše - podražaja, kontakata, ljudi, zahtjeva, i želite se samo povući na osamljeno mjesto bez vizualnih i zvučnih podražaja, ako se odvajate od mjesta na kojem jeste i niste prisutni „duhom“, ako vidite opasnost i tamo gdje je nema, ako vas preplavljuje bijes, ako vam fiziologija tijela govori da nešto nije u redu- tikovi, tremor ruku, previše ili premalo sna, noćne more, premali ili pretjerani unos hrane i/ili pića, pretjerana aktivacija ili nemogućnost pokrenuti se- možda se nosite s nerazriješenom traumom. „Traumatski događaj je nešto što je previše, preiznenadno, prebrzo.“ (Peter Levine).

Svi imamo svoje granice tolerancije, i kod svakog su drukčije. Doživljaj događaja za jednu osobu može biti traumatičan, a za drugu jači stres. Traumatizirani organizam ima problem nositi se s previše informacija iz okoline, lako postaje hiperpodražen. Trauma prelazi osobne granice tolerancije ili abruptno i naglo, ili se dugotrano ponavlja, te rezultira osjećajima perzistirajuće preplavljenosti, bespomoćnosti, boli i straha. Tijelo koje je preživjelo traumu radi „stvari“ koje ne očekujemo i koje nam mogu otežavati svakodnevicu. Tjelesne reakcije kod osobe koja je istraumatizirana ne podržavaju u potpunosti svijest, te postoji nekoherentnost između onoga što osoba verbalno izriče, i kako joj se neverbalno ponaša tijelo. Da bi se osoba povezala sa samom sobom i s onim što se zbiva unutar nje same, nužno je u radu s traumama razviti opažanje tjelesnih senzacija, i imenovati ih. Navedeno omogućuje da se fokus sa interpretacija i racionalnog premjesti na osjetilni dojam (tzv. „felt sense“), tj u primitivnija područja mozga (reptilski instinktivni mozak, zadužen za autonomni nevoljni živčani sustav i preživljavanje). To je na samom početku teško i izazovno, ne možemo od osobe s traumom tražiti da zna kako joj je u tijelu. Dio dinamike traume je da ona prekida našu vezu s unutarnjim iskustvom radi zaštite organizma od osjeta i emocija koji bi nam mogli teško pasti (Levine, 1997.) Vrlo je često takva osoba u disocijaciji, izvan tijela, te povratak u tijelo putem terapijskog procesa mora biti polagan, jer je biti u tijelu nelagodno. Nasreću, naš živčani sustav ima sposobnost samoregulacije koji stremi ka homeostazi i slobodnom protoku energije, na koji se može utjecati svladavanjem načina upoznavanja sebe osjetilnim dojmom. To je prvi korak prema iscjeljenju traume.

Ovdje sam iznijela neke od osnovnih teza Somatic Experiencinga, terapijske metode za razrješavanje trauma, koju je razvio dr.sc. Peter Levine (prema Cavi Gamin, uvodni seminar 2020.). Unutar terapijskog pravca SE, miče se fokus s onoga što se desilo, i skreće se pozornost na to kako je događaj utjecao na živčani sustav, te kako sustav odgovara. Preko tih informacija možemo pristupiti poteškoćama u živčanom sustavu UPRAVO SADA. Ne možemo promijeniti prošlost, no može se osobi pomoći da se nosi s tim što se dešava upravo sada. Peter Levine je razvio SE metodu prvenstveno radeći s pacijentima koji su patili od posttraumatskog stresnog poremećaja. Bazirana je na promatranju fiziologije životinja u divljini, koje rijetko kad pokazuju znakove traume, iako im je svakodnevno život ugrožen- pokazuju određenu otpornost, koje ne pokazuju životinje u zatočeništvu. Peter Levine je proučavajući životinje u divljini zaključio da kada tijelo ima priliku dovršiti proces obrane, kada smo u mogućnosti mobilizirati i dovršiti obrambene odgovore (fight, flight ili freeze) ispred prijetnje, imamo manju šansu izaći s traumom. Kada osoba nije imala priliku završiti fiziološki odgovor na traumatski događaj, ogromna količina mobilizirane energije tijela ostaje blokirana u težnji organizma koje traga za razrješenjem, završetkom. Simptomi koje ispoljava reflektiraju „zauzdanu“ energiju. Kroz terapiju traži se gdje je osoba blokirana i fiksirana, na razini fiziologije, te se polagano radeći sa osjetilnim dojmom i resursima dovodi do veće fluentnosti i pomaka unutar granica tolerancije. Kao rezultat, osoba sebi samoj vraća životnu energiju, unutarnji mir i veću slobodu bivanja u vlastitom tijelu.

Pomoću razrađenih metoda SE-a „moguće je proživiti traumu i nastaviti koračati putem koji podrazumijeva potpuniji i pouzdaniji osjećaj sebe. Iako trauma može biti poput pakla na Zemlji, razriješena je trauma dar bogova- junačko putovanje koje pripada svima nama.“(Levine, 1997.).

Anchor 1